IN MEMORIAM – Ivo Petranović

Ivo Petranović je bio jedan od najdugovječnijih sportskih novinara u Hrvatskoj, ali i povjesničar sporta, autor knjiga, dugogodišnji aktivni sportski djelatnik, trener, sudac, sportski pedagog, aktivni sportski djelatnik te obiteljski čovjek, srdačan i druželjubiv. U sportskom novinarstvu je od 1950. godine. Sklon pomnom bilježenju važnih datuma znao je spomenuti kako je 15. svibnja 1950. godine primio iskaznicu Narodnog sporta iz Zagreba, današnjih Sportskih novosti, za koje je pisao preko 60 godina. Kako je sam rekao, sportski novinar je postao slučajno, a povod se zbio 1949. godine kada su tadašnje radne brigade u Novoj Gradiški organizacijom sleta označile završetak gradnje dionice nekadašnjeg autoputa „Bratstvo-jedinstvo“. Tada je posve slučajno dao intervju legendarnom radio reporteru Hrvoju Macanoviću za Radio Zagreb opisujući spomenuti događaj. Tada mu je Macanović rekao kako je stvoren za radio reportera, a godine nakon toga potvrdile su tu vizionarsku tvrdnju. Svoju prvu vijest poslao je u redakciju dopisnicom i ona je bila objavljena što ga je osokolilo za daljnji rad. Od tada se sve intenziviralo, pa je bio nezaobilazni spiker na svim značajnijim novogradiškim sportskim priredbama. Od tada se neizlječivo „zarazio“ novinarstvom prateći sve moguće sportske događaje, od borilačkih i loptačkih sportova, preko kartinga, biciklizma i moto utrka, do atletike, sletova, memorijala, akademija.
Posebno se ponosio time što  je 8 godina bio službeni spiker međunarodne biciklističke utrke od Vukovara do Dubrovnika a pratio je i jednu etapu Giro d’Italija od Trsta do Pule. Možemo reći kako je bio internacionalni sportski novinar jer je izvješćivao iz Beča, zatim s prvog Svjetskog prvenstva za rukometašice iz Njemačke 1956. godine; s Olimpijskih igara iz Rima 1960. Za Sportske novosti izvješćivao je i iz New York-a iz SAD-a (1957.-1958.) iz glasovite dvorane Madison Squer Garden. Ivo je izvješćivao i sa Svjetskog rukometnog prvenstva za rukometašice iz Čehoslovačke, a kao novinar dopisnik radio je i iz Pariza, Colorado Springsa, itd. Njegov sugovornik bio je čak i legendarni boxač Muhammad Ali, a kada bismo samo pokušali nabrojati sve poznate sportaše koje je intervjuirao ili koje je imao priliku upoznati, bio bi to gotovo nemoguć zadatak. Obožavao je pričati svoje anegdote. Pamtit ćemo njegova prepričavanja duhovitih dogodovština koje su mu se zbile tijekom obavljanja novinarskog posla. Bilo je tu raznih snalaženja u nemogućim uvjetima na još nevjerojatnijim mjestima diljem svijeta, pa bi se o svemu tome doista mogao jednog dana snimiti i vrlo zanimljiv i nevjerojatan film. Ivo se volio pohvaliti i u svakoj prigodi isticati svoj doprinos razvoju hazene, odnosno kasnije rukometa, posebno ženskog. Samo o tome i uspjesima koje je polučio na tom polju malo bi bilo napisati podeblju knjigu. Ta se priča intenzivira 1950. godine kada je s ekipom koju je predvodio osvojio drugo mjesto u Hrvatskoj. Ivo je bio iz sportske obitelji, sestra je bila golmanica te uspješne ekipe, a brat u Zagrebu vrsni rukometaš. Znao je reći kako je brat kriv što je toliko zavolio rukomet te kasnije bio i vrlo uspješan trener. Osvaja i dvostruku krunu prvaka Hrvatske i Jugoslavije.
Ivo je bio i suosnivač Atletskog kluba Elting, Rukometnog podsaveza (1952.) te Zbora rukometnih sudaca (1953.) itd. Svih ovih godina objavio je neobično puno novinarskih radova, jednostavno je bio hiper produktivan kada je riječ o sportskim temama. Imao je neiscrpnu inspiraciju kada je riječ o afirmaciji novogradiškog sporta pa je za svoj rad tijekom života od novogradiških sportskih i gradskih foruma zasluženo dobio najprestižnija odličja za životno djelo. Ivo je jednom prigodom ustvrdio kako je napisao 14 knjiga, što kraćih što opširnijih, a da se o raznim sportskim brošurama, biltenima i ne govori. Zadnjih godina je objavljivao i na nekoliko novogradiških i drugih internetskih portala i doista, kao novinar, svih ovih godina ostavio dubok i gotovo neizbrisiv trag zahvaljujući svojem novinarskom radu. Gotovo cijeli život od najranije mladosti arhivirao, čuvao i pohranjivao obilje podataka vezanih uz sportske događaje i s punom odgovornošću tvrdim kako je to arhiva kakvu zasigurno nema niti novogradiški, a niti županijski Savez sportova BPŽ. Prva knjiga mu je bila: «RK M.Kljaić prvak SFRJ» (1953.), a zatim slijede «Plava knjiga Slavonke» (1961.), «Šest decenija nogometa novogradiškog kraja» (1970.), a nešto kasnije i sljedeće: «Četvrt stoljeća rukometa novogradiškog kraja» (1974.), «Gimnastički put uspjeha» (1977.), « Biciklizam Nove Gradiške 1897.-1977.» (1977.), «15 godina Slavonke» (1983.), «Novogradiški nogomet 1910.-1940.» (1987.), «Pola stoljeća nogometa u Rešetarima» (1989.), «Hazena preteča rukometa» (1990.), «Stoljeće novogradiškog biciklizma» (1998.), «Pola stoljeća rukometa u Starom Petrovom Selu» (2005.), „Dva novogradiška sokola“ (2006.), „Hrvatski sokoli Laze“ (2008.), „Stoljeće novogradiškog nogometa“ (2010.). Ivo Petranović je bio jedan je od inicijatora osnivanja Radio Nove Gradiške gdje je 12 godina bio urednik sportske emisije „Sportski mozaik“, a zatim kao stručni suradnik, ekspert i doajen sportskog novinarstva i moj poštovani stariji kolega, suradnik u emisiji „Sport ponedjeljkom“ na valu Hrvatskog radija Nova Gradiška (serijal koji smo započeli tijekom Domovinskog rata 1992. godine i potrajao je  sve do 2010. godine kada je Hrvatski radio Nova Gradiška završio u stečaju). Istovremeno, dugi niz godina Ivo je bio sportski dopisnik gotovo svih dnevnih listova i novina u novogradiškom kraju, ali i u Slavoniji i Baranji, a i šire ( Sportske novosti, Vjesnik, Večernji list, Glas Slavonije…). Bio je dugogodišnji član Hrvatskog zbora sportskih novinara i predsjednik Povjerenstva za izbor najboljih sportaša novogradiškog Saveza sportova. Rado je uvijek i vrlo lijepo govorio o svojoj obitelji, supruzi Zdenki koja je svojedobno bila vrhunska sportašica i u svemu mu bila potpora i desna ruka. Posebno je rado pričao o svojoj djeci, kćeri i sinu koje je kao i svaki brižni otac neizmjerno volio. Za svoj rad tijekom života je dobio brojne nagrade i odličja, a sam je u jednom od posljednjih intervjua kojeg je dao za naše novogradiške „Gradske novine“ istaknuo “Majsku nagradu fizičke kulture“ (1970.), „Trofej Saveza za fizičku kulturu Republike Hrvatske“ (1987.), „Nagradu za životno djelo u sportu“(1995.), „Veliku nagradu grada Nova Gradiška“ (1996). i „Zlatni grb Brodsko-posavske županije“(2004.). Kao trener osvojio je dva tadašnja republička i dva državna naslova prvaka (rukomet 1953. i nogomet 1969.), te izbor 1962. godine za selektora državne ženske rukometne reprezentacije. Sve što ste pročitali tek je dio velikog opusa vrhunskog sportskog novinara i samoprijegornog povjesničara sporta, uglednog Novogradiščanina, nezaboravnog Ive Petranovića.
Za sam kraj još samo nešto. Već je i vrijeme kada zbog bolesti nije mogao više raditi svoj novinarski posao pokazalo kako nam jednostavno nedostaje nešto na što smo navikli čitajući novine i surfajući po portalima. Povukao se u osamu i posljednjih mjeseci našao mir uz svoje najbliže, ne želeći posjete. Vjerojatno je želio da ga upamtimo onako kakav je želio biti cijeli život: vedar, snažan, ponosan, gospodin novinar i učitelj koji je marljivo i časno proživio svoj vijek i dočekao mirovinu. Bio je svjestan nužnosti prihvaćanja novih tehnologija i kao pravi novinar - profesionalac mlađima na svom primjeru pokazivao kako se taj posao prije svega treba voljeti, te da se mora učiti cijelog života bez prestanka, a i da se u bolesti ne treba predati nego da treba pokušati živjeti život do zadnjeg atoma snage. Poštovani Ivo, hvala Vam na lijepim zajedničkim trenutcima i godinama koje smo proveli uz sportske terene i mikrofone. Možda smo zajedno mogli i više, ali eto, nije se stiglo. 

Antun Toni Brađašević