Osvrt Jure Ozmeca: Sram

Jasno da mi nije trebalo otvaranje olimpijskih igara da bih se, po tko zna koji put u životu, posramio što sam novinar, ali me je baš pogodilo. Pogodilo me, zapravo, to što ne znam kako bih promijenio stvari. Pri tom ne mislim da sam se posramio zbog tekstova o rasporedu WC školjki na nekom od ruskih borilišta ili Putinove slike u hotelskoj sobi, jer to je bar činjenično bilo točno (postoje fotografije), bez obzira koliko bilo prenapuhano. Nije me sram, valjda sam već oguglao i na praktično i općerašireno neznanje da pojmovi „olimpijada“ i „olimpijske igre“ nisu istoznačnice. Olimpijada je, naime, period od kraja jednih olimpijskih igara do početka idućih olimpijskih igara, odnosno označava čak 4 godine između Igara. Ne, jednostavno me posramilo (i opet dovelo u situaciju da ne znam kako se protiv toga boriti) akutno neznanje i lakoća prepisivanja bez ikakve provjere većine hrvatskih sportskih, a i inih novinara koje su pokazali samo tijekom ili neposredno nakon svečanosti otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Naime, slušajući TV prijenos, prateći paralelno neke portale te bacivši oko na novine dan kasnije…pa to je grozno! I baš za posramiti se u ime ceha sportskih novinara.

Ubijanje škola i školstva u lijepoj nam našoj Hrvatskoj zadnjih 20-ak godina sad je stvarno doseglo maksimalnu razinu. Odnosno minimalnu, najnižu. Nadam se, jer ovo što radi trenutačni ministar miriši i na gore od toga, ako gore može. No, nije to sad tema. Sad je tema da su se javnog, novinarskog pisanja i/ili govorenja dohvatile generacije izašle iz takvih škola, koje na vrlo zoran način pokazuju – da nemaju pojma! Zato se sramim. Sramim se jer je u moje vrijeme bilo nemoguće početi se baviti novinarstvom, pa i sportskim, a da ne znate tko je Valentina Tjerješkova. Nitko, dakako, od mene nije tražio da znam detalje kako je sama obletjela zemljinu kuglu čak 48 puta u „Vostoku 6“, pjevajući kolegi, koji je letio paralelno s njom u „Vostoku 5“, te se spustila bez ikakve navigacije u rusku tundru, u kojoj su ju našli tek nakon nekoliko sati traženja, ali sam ipak morao znati da je to prva žena koja je sama letjela svemirom, još u ljeto 1963. Baveći se sportskim novinarstvom morao bih znati da uz gospođu Tjerješkovu olimpijsku zastavu nose pomno izabrani Rusi, koji su cijeloj prilici svečanoga otvaranja dodali okus visokih ruskih vrijednosti u svjetskim okvirima, a ne da samo prepoznam Vjačeslava Fetisova, hokejaša. A da sam Nikitu Mihalkova, jednog od najprepoznatljivijih ruskih filmaša, glumca i režisera, prozvao ženom, gospođa Milka Babović bi mi glavu skinula s ramena, a da ne bi trepnula. Još bi me Božo Sušec pregazio bagerom, a Ivan Blažičko zadavio. Za svaki slučaj.
Onda pročitam da je baklju upalila Irina Rogina!? Da, pisalo je na jednome portalu tako skoro sat vremena dok majstor stvoritelj te kronične gluposti i mag univerzalnog neznanja (ili prepisivanja bez razmišljanja) nije shvatio da neki drugi ljudi ipak znaju da se radi o Irini Rodnjini. Radi se o klizačici koja je sa svojim partnerom i suprugom Sašom Zajcevom, a prije njega Aleksejem Ulanovim obilježila cijelu jednu eru umjetničkoga klizanja . Netko tko misli da je sportski novinar takvu bi stvar valjda trebao znati. Ili je danas prevladala misao kako je svijet stvoren tek kad su se ti umjetnici kroničnoga neznanja rodili? Možda se sramim i zato jer nitko od tih „novovalaca“ nije odlučio provjeriti išta od napisanoga ili izrečenoga. Ikada. Bit će da je to u pitanju, jer iako su nam škole i školstvo zatrti, novinarski bi instikt ipak trebao od nas, novinara, tražiti da se dodatno obrazujemo, da pitamo, da istražujemo, da se ne damo. I da ne kopi-pejstamo.
Da je tako, ne bi Ivica Kostelić „ušao u legendu“ jer su on i Janica „jedini brat i sestra koji su nosili zastave svojih zemalja na svečanom otvaranju ZOI…“. Hvalabogu, jedan je od tisuća kolega ipak shvatio da su brat i sestra Wenzel, Andreas 1988. u Calgaryju, a Petra još 1980. u Lake Placidu, to već napravili. Zanimljivo jest, svakako, kako u tom nošenju zastave nije čast bila dodjeljena i trećoj sestri iz te obitelji, najpoznatijoj i medaljama najodlikovanijoj – Hanni Wenzel, no tu ćemo dilemu prepustiti lihtenštajnskim olimpijskim dužnosnicima. Oni, siguran sam, znaju da u Rusiji ne postoji abeceda, nego azbuka, koju čine 31 slovo (glas) i dodatna 2 znaka, jer o tome određeni tvoritelj vijesti u Hrvatskoj nema pojma, pa je bilo za pročitati i da je „baš zanimljivo da su zemlje u mimohodu izlazile ne po abecednom redu, nego onako kako ih Rusi izgovaraju…“!!?? Otvori se, zemljo!
Pa se pitam, kako reći tim mladim ljudima, kako ih uputiti u pravom smjeru, kako im objasniti da se za svečano otvaranje olimpijskih igara treba pripremiti, da se treba dobro pripremiti, pa i do tih granica da je stadion zvati dvoranom ipak neuko, bez obzira na pomični krov iznad njega, a da sve podatke treba provjeriti i da beskrajna kopiranja neprovjerenih vijesti treba strogo izbjegavati. Jer, znam, ponavljam – nije im škola baš bila najbolje zamišljena u hadezeovskoj eri vladanja Hrvatskom, ali bilo bi lijepo da sami to shvate i prime se knjiga.
Da, dobro ste pročitali: knjiga. Jer ovakve gluposti kakve se nađu na Internetu, izazvane tisućama kopiranja neprovjerenih podataka….ajme meni!

Jura Ozmec