Jura Ozmec analizira neke dijelove Plana 2020, MOO-a

Nakon usvajanja Plana 2020, koji je predsjednik MOO-a Thomas Bach predložio članovima MOO u Monacu 8.12.2014., Jura Ozmec analizira neke dijelove tog plana.

Još se nije slegla jeka od silnoga pljeska koji je Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora dobio 8. prosinca u dvorani Grimaldi u Monacu, nakon priznanja svojeg Plana 2020, a već mu podmeću noge. Naime, iz FIFE se odjednom čuje kako bi FIFA mogla SP u nogometu, planiranom u Kataru 2022., održati istodobno kad i zimske olimpijske igre? A nije baš bezopasno za zimski olimpizam da vam se neki budući Messiji natječu u isto vrijeme kad i sanjkaši, biatlonci i bobisti. Dobro, nije dobro zbog samog sporta, ali svakako i zato jer će u tom slučaju vidljivost sponzora Međunarodnog olimpjskog odbora biti – minorna. A najvećim dijelom zbog sponzora i zadržavanja istih u klještima olimpijskih krugova je g. Bach uložio puno truda i novaca u pokretanje nove „olimpijske televizije“, ideje da se olimpijski sportovi i događaji (i sponzori) vide širom svijeta 365 dana u godini, svake godine, pa i onih kad nema Igara. No, kako su najjači svjetski brendovi sponzori i jednima i drugima (recimo stanovita kola ili kreditna kartica od 4 slova...), a Sepp Blatter i još dvoje članova Izvršnoga odbora FIFE (iz Kameruna i Burundija) su ujedno i članovi MOO-a, nekako si usuđujem zamisliti da se preklapanje 2022. baš nikako neće dogoditi, pa sam miran i očekujem da ću u miru gledati skijaše trkače na ZOI 2022., bez bojazni da mi u isti termin uleti polufinale SP u nogometu između Hrvatske i Kosova, također od 8. prosinca novopriznate zemlje u olimpijskoj obitelji koja sad broji 205 članica.

Jasno mi je da je teško sad već procjenjivati efekt odluka koje se tiču budućih igara, jer nisu niti počele s provođenjem, ali oko jedne odluke Thomasa Bacha u Hrvatskoj „svi znaju sve“. Riječ je o televiziji. Sportskoj televiziji. U Hrvatskoj, naime, mnogi već dvije godine pokušavaju srušiti ideju koju je, eto, Bach baš ovih dana promovirao (i dobio bučno priznanje) na globalnoj razini. Svatko tko i pomisli da je Bach osmislio nešto drugo, a ne isto što i Mateša još 2010. je u krivu i ne želi priznati činjenice, ili je jednostavno zločest. Da ne bude puno zabune – Bach je donio odluku o olimpijskoj televiziji nakon što je pokupio informacije i iz Hrvatske o tome može li olimpijska televizija preživjeti. I, izgleda da može.... Doduše, Bach u Lausanni nije suočen i okružen s jalnušima koji uporno pokušavaju emitiranje 24 satnog programa i promoviranje 108 sportova, od džuda i rolanja, preko speedmintona, balonarenja i slobodnog penjanja, pa do nogometa, košarke i odbojke definirati priprosto i zlobno kao „trošenje novaca“. No Bachu u MOO-u sjede ljudi koji su procijenili da bespovratno ulaganje od gotovo pola milijarde eura (!) znači ulaganje u program koji će promovirati olimpizam i sport u cjelini, te na taj način omogućiti da takav program počne zarađivati ili biti u popularnoj „pozitivnoj nuli“. Naime, svaka zarada unutar olimpijske obitelji vraća se sportu i tako i treba biti. Ali, jasno ne odmah i ne iste sekunde. Dapače, Bach si je dao odstupnicu od čak 7-10 „sušnih“ godina bez zarade i bez plusa na računu, a SPTV, recimo, ima u planovima 4-6 takvih godina, no u Hrvatskoj dežurni nevježe procjenjuju da je to nedopustivo...!?

Ima još.
Mogućnost koju MOO kroz Plan 2020 pruža budućim organizatorima Igara, da neke sportove ili događaje razmjeste u već postojeće objekte u drugim gradovima, pa čak i na dvije zemlje, kako domaćin ne bi morao silom graditi novu dvoranu, bazen ili stadion, već se nekima čini dobrom, a nekima drugima – lošom. Evo, konkretno baš za OI u Tokiju 2020. organizatori su, čini se, jedva dočekali ovu odluku i odmah počeli razmišljati da čak 14 sportova djelomično razmjeste ne samo po Japanu, nego i u neku drugu zemlju (jer, primjerice, organizatori ZOI u korejskom Pyeongchangu već imaju ideju bob održati u Japanu kako ne bi morali graditi skupu i nakon Igara suvišnu bob stazu...). Odmah su se javili Madrid i Istanbul, koji su izgubili olimpijsku utrku s Tokijom 2020, kako bi zatražili da Tokio poštuje ono što je u kandidaturi najavio, jer bi i oni mogli tako da su znali.... Javile su se i neke „razmještene“ federacije, koje u tome vide „odvlačenje pažnje od olimpijske ideje i zajedništva...“, ali naravno prvenstveno su u strahu da zbog toga ne padnu u olimpijskom razredu, koji im sada omogućava stotine milijuna dolara financiranja iz kase MOO-a.
Jasno, bit će tu još desetina i stotina pokušaja lova u mutnom, no MOO je na sjednici u Monacu okrenuo olimpijski brod u sasvim drugom smjeru i sad je na olimpijskim federacijama da se s tim smjerom slože ili da odmah odustanu od statusa olimpijskoga sporta. Imponira Bachova silina, jer je za svih 40 točaka dobio jednoglasnu potporu! Uz to, iako je sjednica planirana dva dana (ipak je to 40 točaka za raspravu, a glasovano je za svaku posebno), završena je u samo jedan dan, uz samo 83 intervencije (pitanja i podpitanja) ukupno, bez ijednog glasa protiv i bez ijednog suzdržanog glasa! Dakle, 96 prisutnih članova MOO-a u Monacu je 40 puta diglo ruku na pitanje „tko je za?“, a to je jedinstveno u povijesti olimpizma! Matematički, to je 3840 glasova „za“. Tako jak nije bio ni Juan Antonio Samaranch kad je preuzimao MOO i među olimpijske krugove uveo sponzorske pakete, ni Jacques Rogge uvodivši dobnu granicu za članove MOO-a i mijenjajući način izbora grada domaćina OI, a to treba uvažiti i pokloniti se Thomasu Bachu i njegovom Planu 2020.

Način izbora grada domaćina, nesumnjivo, promijenio je i Thomas Bach. Naime, osim već spomenutih mogućnosti seljenja Igara u čak dvije zemlje, ukidanja limita od 28 sportova i davanje naglaska na brojnost natjecanja realno je za očekivati da će unatoč zadržanoj bazi od 10.500 sportaša (koja ne smije biti veća) narasti ne samo broj natjecanja nego da će i neki novi sportovi uspjeti ući u olimpijsku obitelj. Nedavno, na Gala večeri Europske džudo unije u Zagrebu imao sam prilike razgovarati s Mariusom Vizerom, predsjednikom Svjetske džudo federacije i predsjednikom SportAccorda, koji je presretan zbog ovih promjena jer sad džudo lakoćom može u postojeći OI program dodati i momčadsko natjecanje, jasno s džudokama koji već jesu tamo iz iste zemlje. I u ostalim sportskim savezima slično razmišljaju. Jedina granica koje se Plan 2020 drži jest 310 događaja, što je tek neznatno više od primjerice Londona 2012. (302 događaja u 26 sportova), pa se čekaju razrade tih prijedloga da bi federacije mogle otvoriti nove ideje. Oko te točke bilo je i najviše pitanja u Monacu, pa ipak treba lagano držati nogu na kočnici i ne zaletavati se s nekim konačnim zaključkom, jer je očito da će se sam prijedlog morati još dosta peglati dok ne bude jasniji i federacijama određeni garant ostanka na OI.

Borba protiv dopinga dignuta je na višu razinu. Pri tome je u Planu 2020 prvenstveno naglašeno da će i dalje MOO imati nultu toleranciju na bilo koji dokazani pokušaj dopingiranja, da će se uz podršku sportskih federacija pojačati ispitivanja i provjere izvan natjecanja, ali je dodatno uvedeno nagrađivanje i hvaljenje onih koji su „čisti“. E, sad, to bi zapravo značilo da se igrate šibicama u skladištu punom petroleja. Naime, ako biste danas pohvalili nekog XY i digli ga na pijedestal nedopingiranja, što ćete ako se za 8 godina pokaže da to tako baš i nije bio, da je dotični (ili dotična) dopingiran/a? Bum, eksplozija usred MOO-a! I zato Bach i suradnici idu manje opasnim putem i žele organizirati svečane dodjele olimpijskih medalja onim sportašima koji su ih „dobili“ nakon što je nekome naknadno otkriven doping i zbog toga oduzeta medalja, pa ide nekome drugome. Naime, podsjećam da svaki olimpijac mora potpisati izjavu kojom dopušta WADI (Svjetskoj antidopinškoj agenciji) da svaki uzorak krvi ili urina uzet na OI smije ispitati i nakon 8 godina (2 olimpijska ciklusa). Razlog tomu je što doping industrija raste brže od antidoping pronalazača i pokatkad prođu godine dok se doping ne otkrije. Sjetite se samo kako je otkriven EPO.

Ima tih prijedloga još, od davanja većeg značaja spoju kulture i sporta, izgradnji edukativnih sustava, međusobnog povezivanja s drugim sportskim asocijacijama, jačanju etike u sportu....pa predlažem da posjetite www.olympic.org i doznate sve.

Za kraj, važno je podsjetiti na početne dane Thomasa Bacha u stolcu predsjednika MOO-a, dok je slagao svoju slagalicu i pozivao se u nastupnim intervjuima na odličan plan s kojim je nagovorio članove MOO-a da glasuju za njega i posebno kad je sve ovo što je MOO usvojio 8. prosinca u Monacu najavio kroz ponešto predug, ali upečatljiv govor na otvaranju ZOI u Sočiju. Sad će, uostalom kao i svi njegovi prethodnici, imati nekoliko godina da sve ovo s velikog platna i power point prezentacija u dvorani Grimaldi pretvori u zbilju.

A time će, uspije li, definitivno promijeniti svijet sporta!

JURA OZMEC