EN
HR
Ostao je samo još posljednji potez kista. Edo je otisnuo stranicu koju smo još čekali, jutro se u Zagrebu budilo, a mi smo čekali i dočekali utakmicu tada moćne jugoslavenske košarkaške reprezentacije na Prvenstvu svijeta u Portoriku da bismo je plasirali u jutarnje izdanje za čitatelje u Zagrebu i bližoj okolici. Nikad prije a ni kasnije, Sportske novosti nisu izašle toliko kasno, ili, ako hoćete, toliko rano. Bio je to u to vrijeme pothvat jedne novine, i jedne ideje, i jedne organizacije.
I dok se dan budio u praznoj tiskari, smišljali smo plan za početak dana.
"A što ćemo sad?"
Naš prijatelj Edo, koji je uvijek imao puno dobrih ideja i duha, koji je mogao zabaviti sve, pa i one koji su u tom trenutku bili možda neutješni, jednostavno se okrenuo:
"A kaj bumo sad? Niš', idemo u Splendid, idemo na doručak."
Ne znam zašto sam se iz našeg zajedničkog druženja upravo toga sjetio dok sam prebirao po tipkama računala 40 godina kasnije. Možda i zbog toga što je tako nešto u doba bez mobitela i računala bilo gotovo nezamislivo a ipak moguće, nešto što je danas mlađim novinarima sigurno teško razumjeti, danas kada pritiskom na jedan gumb možeš do svakog poena tog trenutka u NBA ligi, a i većini ostalih sportova.
Netko će reći da je danas puno lakše i ugodnije, nisam siguran da ću se složiti. Ne bi se složio ni naš prijatelj Edo Tartaglia, koji nas je u ponedjeljak napustio nakon jedne od rijetkih, ili jedine borbe, koju nije mogao dobiti unatoč silnom optimizmu. Borbe koju nitko od nas, prije ili kasnije, neće dobiti, samo što su, neki poput našeg prijatelja Ede, otišli prerano.
Opet, 40 godina kasnije, a toliko traje naše poznanstvo i prijateljstvo, sjetim se što je sve napravio i dokud je sve došao u velikoj košarkaškoj karijeri.
Edo Tartaglia na određeni je način odrastao tamo gdje su prve košarkaške korake načinile sve zvijezde Lokomotive, koja se kasnije pretočila u Cibonu i veliku europsku momčad s dva naslova prvaka. Tamo na terenu uz legendarni Saloon upoznao je sport koji ga je opčinio i koji nikad nije napustio.
Jedino mu je bilo žao što nikad nije napravio igračku karijeru. A kakav je bio, vjerovao je da mu ne može izmaći. Ali...
"Da sam samo imao deset centimetara više!"
To je taj nepopravljivi optimizam i vedrina s kojima je prolazio kroz život, koji su ostali i posljednjeg dana njegova života kada se borio, a na kraju je već i to znao, s protivnikom kojeg, na žalost, neće moći pobijediti.
Kada sam negdje početkom sedamdesetih prošlog stoljeća ušao u redakciju Sportskih novosti poput prestrašenog školarca, iako sam već bio u kasnim dvadesetima, jedan od prvih na kojeg sam naletio bio je upravo moj prijatelj Edo. I vrlo brzo počelo je druženje, koje je bez prekida trajalo 40 godina, a i nešto više.
Način na koji me je prihvatio bio je tipično njegov. Širokih ruku i otvorena srca i to je nešto što se ne zaboravlja. Naime, naš prijatelj Edo imao je i mana i vrlina, ali kad je nekome pružio ruku, onda je to bilo, uglavnom, za sva vremena.
Naučio me puno toga u novinarstvu, naučio me kako se radi na "regalu" Sportskih novosti, naučio me poslu dnevnog i noćnog urednika, ali ja volim reći da me naučio i što su to "koraci", "dupla", ili "osobna u napadu". I kad se sudi. Zato što je, između ostalog, Edo Tartaglia bio i ugledni košarkaški sudac.
Sve godine koje je proveo u Sportskim novostima bio je obilježen etiketom jednog od "mladih lavova", kako je skupinu tih mladića znao zvati Duško Veljanović, zamjenik glavnog urednika Zvone Mornara. Kad je trebalo raditi po danu, bio je spreman, kad je trebalo raditi do jutra, bio je super motiviran, kada je trebalo feštati, i tu je bio prvi. Prvi i najbolji.
Edo Tartaglia bio je predvodnik dobrog raspoloženja i na tim redakcijskim druženjima predvodnik pjesme i plesa. Teško je bilo zaključiti je li bio bolji s mikrofonom ili kad se dohvatio svog omiljenog rocka.
I tako, prolazile su godine, naše je prijateljstvo raslo, Edo je od honorarca prošao puno toga, bio je i urednik košarkaške rubrike, izvjestitelj s velikih natjecanja, prvenstva svijeta, EP, bio je prije toga dnevni urednik, bio je noćni urednik, bio je, rekao bih, sve što se tražilo. Ako netko nije mogao, Edo je mogao.
No, bio je to samo dio njegova profesionalnog života jer ono što je radio gotovo cijeli život bila je košarka. Edo Tartaglia je, poput svih nas, bio ovisnik, košarkaški ovisnik, a za razliku od nekih, imao je sreću gledati i pisati o svim najvećim hrvatskim košarkašima, od njegove Lokomotive, koju je silno volio, gdje se bavio i trenerskim poslom, pa preko svih velikana koji su obilježili i hrvatsku košarku i hrvatski sport, pogotovo na OI u Barceloni. A to je bila povlastica samo onih koji su rođeni u četrdesetima ili tu negdje jer danas nam Hrvatska luta i već punih 19 godina čeka bilo kakvu medalju s velikog natjecanja.
Karijeru međunarodnog suca napustio je kad su godine to tražile od njega, iako mi je i ovo znao reći:
"Da sam u SAD, sudio bih NBA ligu do 70."
A onda je nastavio kao jedan od najuglednijih europskih košarkaških delegata. Dovoljno je samo reći da je bio na Final Fouru Lige prvaka, a sjedio je za stolom i na finalima ostalih velikih klupskih natjecanja. Bio je povjerenik za suce u HKS-u, bio je mentor onima koji su to željeli, bio je i sjajan organizator. Gotovo sve, ili najveći dio All-Star utakmica u Hrvatskoj bile su plod njegova scenarija i režije, a on je to uvijek radio s punim srcem i uvijek je našao najbolje od najboljeg, od plesačica do akrobata, preko glazbe koju je toliko briljantno sam birao.
Siguran sam da sam ponešto, ili nešto više od toga, i zaboravio. Puno je godina prošlo, iako danas, kad vrtimo vrijeme i kad se svi mi koji smo mu bili prijatelji pokušavamo sjetiti kako je to nekad bilo, teško je povjerovati da je prošlo već više od 40 godina.
Kad smo se posljednji put čuli, ispričao mi je sve o svojoj bolesti.
"Prijatelju, ne izgleda dobro, ali ti znaš da sam ja borac."
Svi smo mi znali da je Edo Tartaglia borac, jedino nismo znali, mogli smo se samo nadati, da će ova utakmica ovisiti o njemu. Na žalost, nije.
Otišao je tiho, u krugu obitelji koju je toliko volio, supruge Cite, kćeri Renate i sina Darija. Njima je ostavio sve što je mogao, baš kao što je ostavio sve što je mogao i ljudima s kojima je tolike godine surađivao. Ne samo u Sportskim novostima.
Teško je prebirati po uspomenama i ne sjetiti se naše legendarne "Podmornice", košarkaških i nekih drugih putovanja, redakcijskih proslava. Sad kada svega toga više nema, znat ćemo koliko će nam nedostajati. Nakon svih ovih godina, 40 i više, koje su, sad mi se čini, prohujale u trenu, ostat će nešto uzvišeno, nešto što je nama koji smo mu bili prijatelji, ostavio zauvijek.
Prijatelj jednom, prijatelj uvijek, a to je, priznat ćete, najviše što nam je mogao dati. Čovjek koji je bio spreman na svaki način pomoći ako je trebalo, kao što je pomogao i meni kad mi je trebalo, otišao je prerano. No, ima li uopće odlazaka koji se ne tretiraju preranim odlascima?
Kako to vrijeme prokleto brzo leti.
Neven Bertičević, SN
