Jura Ozmec: Tjelesna kultura promjena zakona o sportu

Bacio sam pogled na jednu anketu koju je pred svoje čitatelje rasprostro jedan od najposjećenijih domaćih portala o najvažnijim predmetima u hrvatskim osnovnim školama. I u anketi, gdje je do trenutka kad sam ja pogledao (i odglasao svoje) učešće uzelo gotovo 8ooo čitatelja, saznajem da čitatelji smatraju da u školama najviše trebamo engleski jezik, pa informatiku, potom matematiku i na četvrtom mjestu – hrvatski jezik.

Ova premoć matematike nad hrvatskim me jedino malo iznenađuje, jer osobno smatram da bi hrvatski morao stajati barem uz bok engleskom jeziku, no ne pitam se samo ja. Tjelesna i zdravstvena kultura na sramotno je niskom 11. mjestu, ali taj podatak svakako je bolji nego uvjerljivo zadnja pozicija vjeronauka u školama. Po ovoj anketi ispada da je bolje da ga ni nema.

Kad to sve pogleda, čovjeku postane puno jasnije kako to da nikoga u ovoj zemlji zapravo nije briga za Zakon o sportu, sve dok neka minorna udruga ne napravi presing na medije, umjetnim izazivanjem sukoba s određenim sportskim moćnicima koje ni politika nije uspjela smijeniti i preko političkih veza ubaci crv raskola u ionako podijeljenu hrvatsku sabornicu. Jer, ruku na srce, ako ste zaboravili, još 2006. je premijer Sanader (sjećate ga se, ne?) naredio hitno donošenje spomenutoga zakona kako bi na legalan način upumpao silne novce u nogometni klub s adresom na poljudskom stadionu, odnosno oprostio im nagomilane dugove. Sad, pak, kad ni uz pomoć tog istog zakona taj isti klub ne može spojiti dvije plaće jednu za drugom, opet se mijenja zakon, po hitnoj proceduri? I to, gle koincidencije, pritisnut idejama navijača istog tog kluba!?
Ma dajte, molim vas!

Točno je da u Ministarstvu koje u svojem nazivu ima i sport nisu 3 godine bili sposobni za išta drugo osim za uvrštavanje sporta u djelatnosti od velikoga interesa za RH (što JEST uspjeh!) i za izglasavanje tzv „sportskih penzija“ zaslužnim bivšim sportašima (djelomično i zato jer su tako neki visokopozicionirani djelatnici tog ministarstva dobili tu „penziju“). Točno je da su svu energiju većinom trošili na privatne obračune unutar sporta, ali svejedno bi posao dorade ili promjene zakona trebalo pustiti njima, a ne splitskoj ulici. Ulica, naime, na pameti ima samo jedno – kako prisiliti susjeda da mu crkne krava, odnosno kako prisiliti šefa nogometne Maksimirske 128 da odstupi i ostavi nekoć popularni i s tisućama navijača obogaćeni zagrebački klub plave boje na milost i nemilost zakonima ove zemlje (odnosno, sukladno predlagatelju, čitaj: zakonima ulice). A to mi se baš ne čini najboljim rješenjem. Bez obzira što ja mislio o gazdi iz Maksimirske ili o onima s Poljuda.

Nekoliko je razloga tome. Prvi, možda i najvažniji jest taj da splitski predlagači uopće ne shvaćaju da je to Zakon o SPORTU, a ne zakon o Hajduku ili nogometu! Odlukama koje predlažu duboko ulaze u bit odnosa u cjelokupnom hrvatskom sportu, pa se čak i splitski sportaši i voditelji drugih splitskih klubova i sportova užasavaju nekih ideja grupice navijača Hajduka. Da ne pričam kako na to reagiraju sportski trudbenici širom zemlje, koji grcaju u neimaštini i koji pokušavaju kroz zakon ubuduće trajnije riješiti dileme oko financiranja cjelokupnoga sporta i ne muči ih uopće kojom zakonskom začkoljicom se iz maksimirskoga nogometnog kluba može izbaciti aktualni izvršni predsjednik.

Zapanjuje me kako u sramotno malom broju osvrta na taj problem u hrvatskim medijima moji kolege vide samo da je aktualnog ministra podržala opozicija, a ne i „njegovi“ i kako se prebrojavaju politički bodovi jednih ili drugih. Nigdje analize biti prijedloga? Nigdje sporta....

Ne sporim, niti jednim svojim slovom, da ideje koje predlažu Splićani mogu biti dio cijele slike, ali protiv sam toga da to bude jedini razlog promjene zakona! Ne dvojim, uopće, da bi klubovi poput nogometnih u 1. HNL trebali imati drukčije kriterije, posebno ovi koji se najviše spominju i oko kojih se vrti veliki novac, ali ponavljam – to je promil ukupnog broja klubova u RH, koji grcaju u paničnoj borbi za kunama, a neki se polako ili brzo, ali zauvijek gase. Za kraj, potičem i podržavam sve inicijative o postavljanju sporta, a posredno i tjelesne kulture u okvire u kojima ne bi politika i političari odlučivali o usponima i padovima nego sportska stručna baza. Pa jedva čekam neke rasprave najavljene u idućim danima, na kojima će sportska struka reći svoje.

A sve to kako bih za koju godinu valjda u ponovljenoj anketi s početka ovoga teksta vidio da se tjelesna kultura podigla s 11. na recimo 5. mjesto? Naravno, još uvijek iza hrvatskog jezika....