PRENOSIMO Sportske novosti, Ritam sporta, 23, Tvrtko Puljić

Prve poene za Hrvatsku postigao je Toni Kukoč. I tako je ostao upisan u povijest. Bilo je to prije 23 godine. Taj broj 23 upravo se tih godina pretvarao u mit, nosio ga je Michael Jordan, kojemu je kasnije Toni Kukoč bio suigrač. 

 

Nisam imao predstavu u što se upuštam kad sam odlučio ovu kolumnu posvetiti obljetnici prve utakmice hrvatske košarkaške reprezentacije. U srijedu u 19.30 sati napunile su se 23 godine od tog 20. svibnja 1992. godine kad su Hrvati u Slovenskim Konjicama zaigrali prvu službenu košarkašku utakmicu. Protivnik je bio domaćin, Slovenija, Hrvatska je slavila 93:74, a utakmica je stigla samo šest dana nakon premijernog okupljanja reprezentacije u Zagrebu, koje je sazvao tadašnji izbornik Pero Skansi.

 

Sve su to bile poznate činjenice, ako zagrebete u arhivama, možete doznati i da je najbolji strijelac Hrvatske u toj utakmici bio Dražen Petrović sa 18 poena, malo ćete teže doznati da su prvu petorku Hrvatske, uopće prvu, činili Dražen Petrović, Velimir Perasović, Toni Kukoč, Stipe Šarlija i Žan Tabak. Ako ste začuđeni izborom startnih centara, stiže i objašnjenje; Dino Rađa bio je isprva na klupi, a Stojko Vranković je kasnio na pripreme zbog obveza u Boston Celticsima.

 

No, zanimalo me istražiti vrlo jednostavno pitanje, povijesnu činjenicu koju bi trebao znati svaki zaljubljenik u košarku, pri tome čak i nije nužno da isti bude fan ovog sporta. Svakako bi to trebao znati i bilo koji kvizoman koji drži do sebe. Tko je zabio prvi koš za Hrvatsku?

- Napiši da je bio Dražen, nećeš fulati - kazao mi je jedan od aktera te priče iz tih dana.

 

 

Ipak, znao sam da nije - Dražen. Vlado Radičević, kolega koji je puno bolji s brojevima nego sam ja, znao je samo da - nije bio Dražen.

 

Uglavnom, svima je to bilo “nešto kroz maglu”. Znam, pitat ćete se zašto nisam kontaktirao HKS? Jesam, ali tamo imaju problema s arhivom do 1996. godine. Pa i utakmice poput ove, vrlo prve u povijesti jedne reprezentacije, koja je samo tri mjeseca kasnije ispisala povijest i zauvijek ostala u svim knjigama o košarci. Ta je reprezentacija igrala finale OI s originalnim Dream Teamom u Barceloni.

 

Odgovor sam pronašao u - Sloveniji. Ne znam zove li se ovo istraživačko novinarstvo ili ne, ionako me te ladice u koje se danas guraju novinari prilično nasmijavaju - ili jesi ili nisi novinar - no, da nije bilo Mateja Avanza, zamjenika glavnog tajnika susjedne Zveze i tamošnjeg direktora reprezentacija, tapkao bih još sada u mjestu.

 

Javio se Avanzo. Kaže da ni oni u Savezu nemaju zapisnik jer je originalni uokviren i stoji u nekom hodniku malene dvorane u Slovenskim Konjicama, ali je pronašao podatak. Slovenija je povela 4:0, a Hrvatska je ubacila u trećoj minuti svoje prve poene.

Postigao ih je Toni Kukoč.

 

I tako je ostao upisan u povijest. Bilo je to prije 23 godine. Taj broj 23 upravo se tih godina pretvarao u mit, nosio ga je Michael Jordan, kojemu je kasnije Toni Kukoč bio suigrač, i znate sve što već trebate znati s tim brojem 23 i košarkom uopće.

Pokušao sam se prebaciti u to vrijeme, vrijeme rata koji nas je okruživao i velike nade koja je bila pomiješana sa svim tim grozotama oko nas. I ja sam poput Gabi Novak, pa volim pamtiti samo sretne dane, i dobro se sjećam koliko su snovi bili blizu. I košarka, košarka je uvijek bila tu negdje.

 

Opet, s ove distance tipa u srednjim godinama - što god su oni koji će tako tretirati nekog između 40 i 50 pod time mislili - uhvatio sam se u razmišljanju koliko su zapravo puno te 23 godine. Recimo, 23 godine prije te 1992. košarka kao sport bila je na fusnotama, nije se još odigralo Svjetsko prvenstvo 1970. i nije Jugoslavija postala prvak svijeta. U Šibeniku nije postojao niti košarkaški klub, recimo. Pa niti Aco Petrović, a kasnije niti Dražen ne bi imali gdje natjeravati loptu i pri tome je gurati kroz obruč da su se rodili nešto ranije.

 

 

U 23 godine prije te 1992. godine u košarci se odigrala cijela epoha. Naši su klubovi Cibona i Jugoplastika pet puta bili prvaci Europe. Krešo Ćosić (u ponedjeljak će biti 20. godišnjica smrti), Dražen Petrović i Toni Kukoč bili su, svaki u svoje vrijeme, najbolji vladari ove igre izvan NBA lige. Košarka je bila, nećete vjerovati, prvi sport u negdašnjoj državi, barem u vrijeme kad se ona raspadala.

 

23 godine kasnije, evo tu, u našim danima, ne izgleda mi sve tako daleko kako mi se doima 1969. u odnosu na 1992. A čini mi se da je amplituda rasta baš tada, za nas ovdje, unutar naše i samo naše države, baš tu negdje doživjela vrhunac.

 

Padamo li još uvijek, ili smo već dodirnuli dno, pa sada opet letimo prema gore?

 

Dio odgovora na to pitanje mogao bi stići već za četiri mjeseca, negdje u ovo vrijeme, kad se bude znao rasplet Eurobasketa. Ima puno podataka koji idu u prilog tezi da košarka raste. Opet imamo NBA igrače, Bojan Bogdanović daleko je od prolaznika u toj ligi, Dario Šarić lani je bio 12. pick na NBA draftu, ovo ljeto bi Mario Hezonja trebao probiti granicu Top 10, možda čak biti i u pet najboljih na draftu. Iza stižu generacije koje ne oskudijevaju talentom, čak smo prvi puta u ozbiljnoj prilici da ne moramo svakog koji može položiti lijevom i desnom rukom, a pri tome nema 18 godina, odmah trpati u tretman zvijezde, već smo u stanju čekati da on to na parketu i pokaže. Ima ih dosta, a konkurencija je uvijek stvarala dodatnu kvalitetu.

 

 

Međutim, malo je tko tog svibnja 1992. godine mogao predvidjeti da ćemo osvajati još samo tri godine, a da će, evo, u lipnju iscuriti 20. obljetnica od medalje na Eurobasketu u Ateni, naše posljednje osvojene.

 

Jesmo li napokon stigli u uzlazećoj amplitudi do teritorija u kojemu su dijele medalje? Ili još trebamo čekati?

 

Ne znam odgovor, nisam imao ni dobru ideju, očito je, niti te 1992. Tko je tada mogao zamisliti da će 2015. godine u Hrvatskoj postojati samo jedan poslovno zdravi klub, tko je mogao zamsliti da će europski prvaci Cibona i Jugoplastika biti na konopcima? Tko je mogao, uostalom, znati da će nam klubovi, nakon što smo iz Jugoslavije i tamošnje lige pobjegli glavom bez obzira, danas bezuvjetno vidjeti jedini izlaz u sličnoj ligi poput one koju su napustili, kao pobjednici, doduše, 1991. godine?

 

Eto, to je naša realnost 23 godine nakon što je Toni Kukoč zabio prvi koš za Hrvatsku. Ipak je to epoha, kad bolje razmislite.

 

Mogu samo maštati gdje ćemo biti za 23 godine? U 2038. godini. Tada će Mario Hezonja imati godina koliko ja imam danas. Neće više igrati košarku, ako ne bude rušio neke rekorde u izdržljivosti u sportu.

 

 

Mogu maštati o tome da ćemo imati košarku kojoj na čelu neće biti suci i njihovo pomoćno osoblje, jer tako je od 1995. naovamo. A baš toliko dugo, gle čuda, nemamo medalju. Da nam klince neće učiti zanesenjaci s KIF-a, nego će im tajne košarke otkrivati bivši igrači, da će se stvoriti zatvoreni krug između legendi, parketa, uspjeha do novih legendi, a da pri tome važni neće biti oni koji s uspjehom nemaju nikakve veze. Niti političari u foteljama, niti suci koji su sudili ionako samo zato što nisu bili u stanju igrati.

Novu priliku za promjenu današnjeg stanja Hrvatska će imati već u lipnju. Tada, točnije 12. lipnja 2015, istječe mandat aktualnom sazivu HKS-a. Predsjedniku i njegovu Upravnom odboru.

 

S obzirom na to da se mijenja Zakon o sportu, pa se trebaju uskladiti svi akti Saveza s tim novim prijedlogom Zakona (tko zna kojega po redu!), u Savezu traže očitovanje moraju li imati izborni Sabor u lipnju ili kasnije. Što prije to bolje, ako se raspitate okolo.

 

I što je važnije za sve; okrenite se, razmislite, barem vi koji ste u košarci i kojima je do nje stalo. Da košarku opet preuzmu košarkaši, da je otrgnu iz ralja sudaca, ljudi koji su nas unazadili u 20 posljednjih godina. Koji su ovaj sport pretvorili u trećerazredni proizvod jer su tako njime mogli manipulirati.

 

Da je košarka bila na naslovnim stranama, davno bi takvi nestali jer za voditi nešto uspješno nisu sposobni. Izbori po županijama uskoro će krenuti, klubovi će imati sve u svojim rukama, a na njima je da te ruke ne podižu za suce.

 

Imali su suci svoju šansu. Cijelu jednu epohu. Znaju oni koliko, kada i kome je tko sudio.

Tko je zabio prvi za Hrvatsku? Ma, koga to briga. Nije bio sudac. Taj Toni Kukoč.

 

Tvrtko Puljić, SN