PRENOSIMO Sportske novosti, HR rukomet vlada Europom, Dražen Pinević

Ove sezone imamo ili ćemo imati prvake u barem 10 europskih zemalja. Nevjerojatne rezultate postiže hrvatski rukomet. 

 

Ponekad se čovjek upita što bismo da svu tu kvalitetu imamo kod kuće u nacionalnom prvenstvu? Bi li nam trebala SEHA da se spašavamo pred nabildanim proračunima najjačih europskih klubova ili bi ljudi išli uživati u rasprodane dvorane kao Nijemci, Francuzi?

 

Na žalost, u zemlji koja ne može razdvojiti rukomet od wushua, u kojoj se “mažnjava” na sve strane, u kojoj je “lud zbunjen, normalan” hit 24 sata dnevno, u kojoj tijek novca ima svoj ulaz, ali ne i izlaz, u kojoj se plače jednako za klubovima koji umiru kao i za tvornicama koje su do jučer zapošljavale tisuće ljudi, rukomet živi životom siromaha, beskućnika, umjesto da uživa u kvaliteti koju je sam stvorio.

 

 

Rekli smo da je ovo bila posebna sezona. Sezona u kojoj je Zagreb s mladom momčadi nakon dugo godina došao do četvrtfinala Lige prvaka, u kojoj je Nexe igrao grupnu fazu EHF kupa prvi puta u povijesti, u kojoj smo imali tri igrača u završnici EHF kupa neki dan u Berlinu, jednog koji je ponio naslov (Špoljarić), makar nije igrao zbog ozljede.

 

Sezona u kojoj ćemo u Kölnu imati osam igrača u završnici Lige prvaka, i to ne bilo kakvih igrača, nego većinom nositelja igre reprezentacije, na koju smo toliko ponosni i tek ponekad malo ljuti. Osam! To nema ni Francuska, ni Danska, pa ni Španjolska, makar ima Barcelonu... 

Prvi puta smo u završnici SEHA lige imali dva kluba, a da stvar bude “bogata do kraja”, služi nam pogled u rukometnu Europu u kojoj imamo ili ćemo imati barem 10 nacionalnih klupskih prvaka. A to su tek 22 igrača ili trenera, koji plutaju Europom da bi živjeli jer kod nas nemaju načina za to igrajući sport, koji je navodno nacionalni ponos. Ajdeee...

 

Kiel je ove sezone doveo Domagoja Duvnjaka iz Hamburga i predvođen našim najboljim igračem lagano ide prema naslovu prvaka Njemačke. Ako se svi slažemo da je Bundesliga najjača liga na svijetu, onda je Duvnjakov doseg sjajan, eto, sa 26 godina postići će to već s drugim klubom u Njemačkoj.

 

Pa kažemo da je nakon Njemačke najjača liga u Europi Francuska. Pa kažemo da je u toj ligi najbogatiji klub na svijetu PSG, koji će, kako stvari stoje, prvi puta biti prvak Francuske s tri Hrvatska aduta Igorom Vorijem, Jakovom Gojunom i Markom Kopljarom. Istina, dobili su za tu šansu podršku, ali ta podrška je došla iz Chamberyja, koji je pod dirigentskom palicom 

Ivice Obrvana srušio Montpellier.

 

Sve se vrti oko Hrvatske. Čak i iduća sezona u kojoj će Kopljar imati dres Barcelone, pa ćemo imati prvaka i u trećoj najjačoj ligi Europe.

 

Kielce i Veszprem vladaju Poljskom i Mađarskom u društvu europski konkurentnih Wisle i Szegeda - nedodirljivo. Kielce i Veszprem idu na FF Lige prvaka u Köln i najveća su prijetnja dominaciji Kiela i Barcelone.

 

U Kielcu imamo pet aduta: Manuela Štrleka, Ivana Čupića, Željka Musu, Denisa Buntića i Marina Šegu bez kojih Talant Dušebajev teško diše. U Veszpremu, koji je i SEHA prvak, Renato Sulić i Mirko Alilović imaju nedodirljive role u koncepciji Antonija Ortege.

 

 

Njihovi su primjeri samo vrh priče koja ide i puno dalje, puno šire, od Bjelorusije do Turske zemljopisno gledano.

 

Recimo, u Bjelorusiji je Meškov nedodirljiv, a u Meškovu su Ljubo Vukić i aktualni hrvatski izbornik Željko Babić. U Makedoniji, koja u Vardaru imaju najambiciozniji rukometni projekt Europe nakon Veszprema i Kielca posljednjih godina, imamo kao lidera Igora Karačića i legendarnog Blaženka Lackovića. Vardarov naslov u Makedoniji je neupitan, baš kao što je vrlo vjerojatno i onaj Celjana u Sloveniji. U dresu Celja igraju Ivan Slišković i Šime Ivić, a protivnik u Gorenju im je mladi talentirani pivot Kristijan Bećiri. Dakle, naslov nam pobjeći neće...

 

U švicarskom finalu protiv St. Otmara naslovu prvaka vrlo je blizu Schaffhausen, u kojem sve više i sve bolje igra Marko Mamić, svojedobno najveći talent jedne generacije koja je u Zagrebu već izašla na veliku scenu. Mamić koji sa 20-ak godina već potpisuje drugi ugovor i ide u jaču Francusku ligu u aktualnog prvaka Dunkerque.

 

U Austriji se za naslov bori Bregenz, u čijem dresu je Filip Gavranović, nekad igrač Poreča, dok se u Rumunjskoj naslovu bliži Baia Mare, u kojem bitnu rolu igra, nekad igrač Bjelovara i do lani Szegeda - Antonio Pribanić.

 

I došli smo do Turske, u kojoj se ove sezone pojavio Bešiktaš, koji može i do naslova, prvog naslova u rukometnoj povijesti, u kojem su zvijezde Vedran Zrnić, Ivan Ninčević i ne previše široj javnosti poznati bivši igrač Nexea Josip Buljubašić...

 

 

I sada zamislite našu ligu u kojoj bi bio mjesta za sve, a nismo spomenuli mnoge koji nisu prvaci, a dobri su i visoko plasirani... A još smo svjedoci da nam odlaze Brozović, Stevanović, klinci poput Perajice iz Karlovca, čija je vanjska linija do prije koju godinu bila Mandalinić - Borozan - Cindrić - Obranović... a danas se bore da prežive s klincima koji su drugi u Hrvatskoj i sutra će istim putem, jer nema druge. I koga briga, tko još stoji u Karlovcu...

 

I pričamo o sustavu vrijednosti. Koje vrijednosti? Što je to uopće, tko to uopće određuje, s kojim argumentima? Nek’ je nama satelitskog sporta i meksičkih sapunica. I onog “kakvu posluku porati”... Onima koji ne čuju, ne vide...

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

Rukomet je muški sport, no, muškost i brutalnost nisu iste stvari i ne treba ih izjednačavati. Prljavšinu iz rukometa treba očistiti, ali mudre glave koje bi to trebale, vješto izbjegavaju to pitanje godinama, pa su suci kao i u svakom sportu važniji od svega. Uvijek kada potegneš raspravu o tome, ne razgovara se o pravilima, nego o kriterijima i o njihovoj primjeni, što u konačnici uvijek ovisi o onim najmoćnijima jer oni su ti koji diktiraju “tempo”. Rukomet bi sigurno bio ljepši za oko kada bi se te stvari dotjerale, ali i riječi velikog šefa Manfreda Prausea, koji je neki dan bio u Umagu, govore da je to, čini se, neprovedivo. Dapače, dojam je da s rukometnom ekspanzijom u svijetu postaje sve dominantnije. Udaranje mora biti sankcionirano isto, u bilo kojem kriteriju. To suština...

 

Ako sada krenemo u stvaranje nove ženske reprezentacije, do Olimpijskih igara u Tokiju 2020. imamo pet godina vremena. To sasvim dovoljno da i 15-godišnjakinje u sadašnjem programu (ako znamo tko su) postanu kroz sustav nešto što će ženski rukomet vratiti na scenu. Negdje moramo presjeći jer ovako nećemo stići daleko, a agonija će trajati godinama. To je stvar odluke i na klupskim i na reprezentativnim razinama i u glavama djevojaka ako se žele ozbiljno baviti tim poslom. Danas kada su improvizacije prošlost, prepuštati se istima, vodi u propast. Tvrdim da imamo potencijal, ali je to stvar koju treba “krvavo” odraditi i jedino ne znam postoje li u Hrvatskoj ljudi spremni za to. Podravka nudi nešto, ali pitanje je li spremna prihvatiti i europske posljedice dok se stvara nešto novo. To je stvar koju mora odlučiti. Ili preciznije - dogovoriti sama sa sobom jer drugi, izgleda, ne postoje.

 

Dražen Pinević, SN