RUKOMETANJE: Mi moramo ostati u vrhu

S novim ljudima počinje prestrojavanje u hrvatskom muškom rukometu – Piše Dražen Pinević

 

       Počinje prestrojavanje u hrvatskom muškom reprezentativnom rukometu. Došlo je ljeto, Željko Babić više nije trener Meškova, Ivano Balić više nije igrač Wetzlara nego koordinator za muški rukomet, Zoran Gobac prelazi na pričuvni položaj…

       Nizozemsku i Tursku treba odraditi primjereno rejtingu koji imamo na europskoj i svjetskoj sceni i od toga ne raditi spektakle. Samo su pobjede važne, kakve god bile, jer kraj je sezone, svima najbitnije zdrav poći na odmor i čekati sljedeću epizodu.

 

 

      Bez obzira na promjene koje se događaju, izvjesno je da hrvatski muški rukomet neće mijenjati ciljeve. Temelji su još uvijek mladi da se mogu dovoljno dobro nositi s vrhom na velikoj sceni. I što je najvažnije, dok nam liga nije baš savršena, dobro su raspoređeni na jakim europskim destinacijama. 

      Imat ćemo Kopljara u Barceloni, Duvnjaka u Kielu, Vorija u Parizu, Alilovića, Sliškovića i Sulića u Veszpremu, Štrleka, Čupića, Buntića i Šegu u Kielu, Musu u Magdeburgu, Vukovića i Gojuna u Berlinu, Bičanića i Matulića u Chamberyju, Mamića u Dunkerqueu, Lackovića i Karačića u Vardaru i što je najvažnije sve više dobrih zagrebaša koji prihvaćaju europska pravila. 

      Stepančić je potencijalno najskuplji rukometaš Europe u ovom trenutku i jako je važno da sada nastavi tako, da se pred njegovim imenom potencijal definitivno pretvori u kvalitetu. Nije tajna da ga hoće Pariz, no nije tajna ni da Hrvatska od Stepančića očekuje puno više. 

      Dakle, podvučeno, nema puno eksperimentiranja, sakrivanja pod krinkom stvaranja mladih. Istina je da je mladost za kontinuitet najvažnija, ali je isto tako istina da ta mladost mora sama sebe preporučiti igrama i u ovakvoj konkurenciji kroz svaku utakmicu tražiti priliku za dokazivanje. 

      Zato nema nebitnih utakmica, zato će nam dobro doći i Nizozemska i Turska, zato će nam u listopadu dobro doći turnir u Umagu kada nam dođu makedonija, Crna Gora i možda još netko. 

      Možda bi bilo idealno da ta prilika bude na nekom Svjetskom kupu kao nekada dok su odrastali „Portugalci“ odrastali na putu do trona. No, danas je to nešto drugačije, danas je sve bitnije i nešto zaraditi, to je sigurno način da se olakšaju teška vremena kad je rukomet stručno u rangu wushua, kada mu ne daju „zato što vi imate dovoljno, pa vam ne treba“, kada sponzori umjesto da prepoznaju kvalitetu bježe od nje iz tko zna kakvih razloga, sportskih i poslovnih sigurno ne. 

      Veliki je posao pred novim ljudima oko reprezentacije i u njoj da poprave sliku, jer taj posao nije ništa manje važan od igračkog. Ni oko toga ne treba praviti fame i genijalnosti, jer u konačnici svi su oni najbolji i izabrani zbog reprezentacije, bez koje bi teško bili to što su danas. Jako je bitno tu pozitivu o kojoj se priča prepoznati u odnosima koji stvaraju sliku. To je onaj dio priče koji se ponekad ovih godina činio zapostavljenim, a zvuči „iznad svih Hrvatska“.

 

 

      Nema razloga ni za dobro nam znana traumatiziranja oko toga ako netko jednom dobije poziv, a drugi puta ne. Bio on Sulić, Vuković, Bičanić… Nema razloga sumnjati u bilo koga dok nemamo boljih na nekim pozicijama, kao što su se ružno počele pojavljivale sumnje u Vorija koji je gle čuda slučajno opet prvak u ponajboljoj ligi Europe ili Čupića koji je u Kielcu još uvijek prvi strijelac, što u ekstra momčadi nije nimalo lako. Jer, sve bitno je samo na terenu i on uvijek daje savršenu sliku. 

      Blaženko Lacković koji je toliko toga napravio u dresu Hrvatske rekao je jednu sjajnu proteklih dana „želim u reprezentaciju, ali za nju moram biti ne dobar nego savršen, jer to se od mene očekuje“. To je početak puta izgradnje stila, jer stil nije samo igra nego i ponašanje, odnos…   Zna se uostalom tko bira, tko kome odgovara i to je jedino važno.

      Čekaju nas veliki poslovi, puno akcija. Prvo reprezentativni tjedan u listopadu, pa Euro u siječnju u Poljskoj, pa kvalifikacije za OI u Riju, pa sam Rio uopće ne sumnjamo. Makar su mnogi počeli sumnjati u neke stvari, recimo, uvjeren sam da je baš Poljska ta naša šansa da ostvarimo cilj koji nikada ni u onim zlatnim vremenima nismo uspjeli ostvariti. 

      Biti zlatni, uzeti jedino zlato koje nam nedostaje i otići s njim u Rio. Prestali smo pričati o tome, a nema razloga, jer imamo sve, samo nam nedostaje malo više taktičke discipline da to pretvorimo u rezultat. 

      A ako netko zna što je ta taktička disciplina, ako je netko dobivao masu teških utakmica, a ne ih gubio kao što je izgubljena ona posljednja od Poljske u Kataru, onda su to koordinator Balić i trener Metličić i ne sumnjamo da će uz „malog Linu“ u Željku Babiću to uspjeti nametnuti kao stil. Portugalski recept mora nam uvijek biti put…

      Ono što bi u ovom trenutku moglo zvučati drugačije nego dosad su mlade selekcije. Dosad se dosta ganjao rezultat, što se u mnogo stvari nije pokazalo savršenim. Prvi veliki posao bit će složiti hijerahiju u mladim selekcijama za budućnost, precizno odrediti prioritete. 

      Jesu li to rezultati ili je to ciljano stvaranje mladih, ne znamo, ali znamo da nečega od toga mora biti. Idealna varijanta je kada se te dvije priče spoje, jer Portugalci koji su osvajali zlata, kao klinci nikad nisu bili na postoljima, no sudeći po trendovima to je bila samo iznimka koja ne potvrđuje pravilo. 

      I zato je jako važno tko će i kako će s tim klincima raditi, voditi ih  i još više razgovarati (a oni slušati), da bi razumjeli suštinu priče, a ne od nje stvarali frustracije. Juniori nam nažalost nisu na SP i to je velika šteta, šteta koju treba popraviti i držati je i pod cijenu da pričekamo neko vrijeme da postanu seniori. Žurba je znak slabosti i zato ih recimo danas najmanje imaju Francuzi.  Kadeti su  nam na SP, oni su za taj korak iznimno važni. 

      Hrvatska je dio svjetskog i europskog rukometnog vrha i to mora i ostati. Argumenata je sasvim dovoljno, a ne sumnjamo da će ih nove snage s takvim imidžom i povjerenjem ponuditi i više. 

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

 

U cijeloj priči važnoj za budućnost hrvatskog muškog rukometa iznimno je bitna domaća liga, a i tu nas čeka veliko prestrojavanje koje se ne smije pretvoriti u traumu na rubu regularnosti. Sljedeća sezona bit će najteža do sada, jer se nakon nje od lige 14 formira Liga 10. To je pritisak na klubove, ali i na sve ostale strukture kojem se mora odoljeti da bismo sutra imali ligu koja će otvoriti neke začepljene pore razvoja rukometa. Spašavale su nas godinama činjenice da su najbolji išli u najjače klubove, da su tamo biti zbog rezultata selekcije u koju su stigli s domaćih terena, da se pojavila SEHA koja je ponudila šansu za razvoj dva najbolja HR kluba. 

No, želimo li barem nastaviti tako, zanemarimo sada šansu za zaradu, naša se liga mora osoviti na puno čvršće temelje nego dosad. Ona je početak svega, jer svi ovi danas na velikoj sceni došli su baš iz nje, makar se malo tko sjeća Duvnjaka i Kopljara u Đakovu, Bičanića u Osijeku, Sliškovića i Mandalinića u Splitu, Obranovića u Karlovcu, Kovačevića u Dubravi…

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

 

Zagreb i Nexe već su uhodana priča. Zagreb pokazuje investiciju posljednjih godina, Nexe je preživio najteže vrijeme i danas su to klubovi izgrađenih ciljeva i imidža. No, posljednja sezona pokazala je detalj s kojim se treba oprezno nositi. Prvi puta dobili smo još jedna klub koji se približio nedodirljivom dvojcu. 

Završnica lige je pokazala da je Varaždin napravio sjajnu stvar. No, SEHA ambicija im je postala teret i sada je pitanje kako se s njim nositi. Bez SEHA treba naći izazov, šansu, a čitamo da odlazi trener, da se budžet polovi, da odlaze igrači i to je jako loše. Samo dugoročna investicija može donijeti rezultat, a bila bi šteta izgubiti Varaždin koji je pokazao da može. I baš zato ta Liga 10 koja slijedi nakon sljedeće sezone mora ponuditi šansu više za one koji pokazuju ambiciju. 

 

PRENOSIMO, Sportske novosti, piše Dražen Pinević, foto Marko Lukunić (Pixell)