Enciklopedija hrvatskog sporta - 70 godina novina moje mladosti, Sportskih novosti

Iz jednog prastarog filma, zaboravih mu ime, jer sam i sam star, zapamtio sam dijalog: „… i kupi mi novine! Koje? Jedine koje ne lažu, Sportske novosti - piše Tomislav Židak, sportski novinar godine.

 

 

Sportske novosti, poput francuskog L/Equipea, španjolske Marce ili talijanske La Gazzette dello sport, jedine u Europi imaju pravo na prefiks - Biblija sportskog novinarstva. Iako su u odnosu na spomenute europske listove u tiražnoj defenzivi, njihovih 70 godina je enciklopedija jugoslavenskog i hrvatskog sporta, odmjerenog i objektivnog izvještavanja, zbog čega je u zlatnim godinama tiraža znala dosegnuti i više od 300.000 primjeraka dnevno. Imala je ta Biblija i svoje “evanđeliste”, novinarska pera koja su obilježila tih 70 godina. Ograničit ću se na one koje sam poznavao od sedamdesetih godina, kada su se na sceni pojavili Neven Bertičević, Hrvoje Hitrec, Zvonimir Magdić, Zvone Mornar, Jovan Kosijer i Vilko Luncer. Bili su to autori snažnih rečenica i sportski eksperti, pod ravnanjem uredničkih “Matačića”, poput Milivoja Nikolića i Miroslava Redea, Rene Vineka i Duška Popovića, šefa novinarske “Sorbone”, na kojoj smo svi pekli zanat...

 

Kada govorim o najboljima, kao broj jedan mi se u svijest urezao “Roger Federer hrvatskog novinarstva”, pionir izvještavanja iz Wimbledona, medijski otac Gorana Ivaniševića. Obrazovan u engleskim školama u Australiji, fanatik sporta, novinar koji je o tenisu pisao biblijski, pjesme nad pjesmama. Predstavit ću vam ga na poseban način.

 

Dva Engleza promatraju muvanje po Wimbledonu:

- Gospodine, je li ono preko puta John McEnroe?

 

- Nisam siguran - kaže gentleman - ali znam da je onaj pored njega Neven Bertičević...

 

Hrvoje Hitrec, svojedobno lektor u nogometnoj rubrici SN-a, puno je učinio na sportskom opismenjavanju Hrvata. Zvonimir Magdić imao je najosebujniji stil pisanja u Europi, naročito kad bi se zanio, pišući o svoja dva obožavana idola; Alfredu di Stefanu i Stjepanu Bobeku. Osebujan je bio kolumnist Jovan Kosijer, prvoklasni košarkaški ekspert, pomalo raščupanog pogleda na život. Koliko puta smo u rana jutra završili u njegovu stanu, kada bi uz violinsku pratnju Todora, cigana iz “Čarde”, čitao svoje kolumne supruzi Biljani. Zadivljena snagom izraza, pospana gospođa nije protestirala... Vilko Luncer je pak bio elitist, pobornik aristokratskog stila, slovenofil. Prezirao je nogomet, ali je o njemu puno znao. Umro je nesretan, jer mu sin nije postao atletski šampion, i poštari DHL-a su brže trčali maraton...

 

Sportskima sam dao 24 najbolje godine. U međuvremenu se Sorbona ispraznila, prazne su klupe u kojima su sjedili Slobodan Ivanović, Aleksandar Maksimović, Zlatko Stojanov i Edo Tartaglia. Ostali smo trojica, Duško Popović, Mirsad Beganović i ja. I moja prva nogometna rubrika, kamo me Milivoj Nikolić preselio 1979. godine, zjapi poluprazna. Umrli su Ivan Topić, novinar koji je prvi napisao “Ćiro, majstore”, zbog čega je Gradski komitet SKH održao hitni sastanak, nema ni Željka Lasića “Bačve”, najduhovitijeg među nama. Svi su nestali pod kopitima nekih galopirajućih boleština, drugi su se povukli u miran život, shvativši besmislenost novinarskog izraza i s distance gledaju današnje Sportske. Jedino su svježinu rečenice donekle sačuvali Robert Matteoni i Branko Stipković, ostali su aktivne i trpne glagole i metafore pospremili u špajzu, u penziju. A gdje bi drugdje bili, kada su Sportske novosti rođene samo nekoliko dana nakon eksplozije prve atomske bombe u Hirošimi. Jesu li još mlade? Bile su na nekoliko kirurških operacija i “zatezanju”, vrijeme zahtijeva promjene, svježu krv, čudotvorne tablete. Iako žive u jednom čudnom podneblju, gdje se sve podcjenjuje i omalovažava, još uvijek važe za “jedine koje ne lažu”...

 

Već sam rekao da sam svoje najbolje godine dao Sportskim novostima. Kada sam 1999. godine, spletom raznih okolnosti, umoran od suspenzija i zanovijetala iz Dinama, zatvorio vrata s vanjske strane, dali su mi i - otpremninu. Gurnuli su mi u ruke vrući krumpir, suprugu Snježanu, “zmaja s “Borongaja”, koja je u SN-u krampala 30 godina za penziju nešto veću od 1500 kuna. Onda se sjajno udala, za mene, naravno. Ali ni danas “zmaj” ne da na svoje: “Kaj vi pametujete u Jutarnjem, Sportske su napisale...” Da, draga, one jedine ne lažu!

 

PRENOSIMO Jutarnji list, piše Tomislav Židak, fotografije Stanzil i Galoić