EN
HR
Sve više slavimo obljetnice, a sve manje uspjehe – piše Dražen Pinević.
Nije dobro. Sve manje slavimo uspjehe, a sve više obljetnice. Nema u tome ništa previše loše, naravno, dapače, lijepo se sjetiti trenutaka koji su obilježili vrijeme, ali ti trenuci su nekad nosili uspjehe bez kojih ih se danas uglavnom ne bismo sjećali. I to nam treba biti put, a ne sjećanje zbog sjećanja koliko god lijepo zvučalo.
Iz svake velike priče da se izvući nešto posebno, nešto poučno, a kako smo svi skloni tvrditi da je ljepše učiti na dobrim stvarima, a ne na pogreškama, eto barem mi imamo idealnu priliku za to. Ali, čini se malo smo popustili u učenju… Previše je pametnih, bitnijih, genijalnih koji sve znaju i sve mogu, od kojih sve počinje. Nekad nismo znali, učili smo, pitali i pokušavamo i danas, nije sramota…
Naučili smo
Recimo, 1995. osvojili smo prvu svjetsku medalju na Islandu. Prvi puta u povijesti igrali smo jedno veliko finale u Reykjaviku. Mislili smo da smo najbolji, nedodirljivi, da je samo nesretni rat kriv da kontinuirano nismo nastavili pokazivati kvalitetu po inerciji starog sustava. Protivnici su nam bili neki Francuzi, svjetska rukometna novost koja nikad nije osvojila zlato. Sve je bilo spremno za slavlje, a onda se pojavio neki Jackson Richardson kojeg je Constantini stavio sa lijevog krila na sredinu, koji je danas legenda, pa Stephan Stoecklin koji nas je rasturao s desnog vanjskog, pa neki Bruno Martini koji je branio super, a danas je direktor bogatog PSG-a… i svjetski naslov je prvi puta otišao u Francusku. Danas svi znaju što je i tko je Francuska. Danas i mi nakon te '95 i srebra imamo svjetsko zlato, još dva srebra i broncu, ali eto to je ostala epizoda koja se ne zaboravlja iz kojeg se puno moglo i dalo naučiti. Iz koje smo u konačnici i naučili biti pobjednici...
Danas na periferiji
To je bilo prije 20 godina, kada sam prvi puta nosio kompjutor na putovanje i prvi puta za SN slao izvještaj istim. Detalj. Samo nebo zna kako je stigao. Jedna strana sa SP tada, premija, a danas ni sedam nije dosta. Tada smo bili preko 120.000… Tada smo slavili 50 godina, danas slavimo 70, tada sam mislio da su Zagrebovi naslovi u Santanderu i Frankfurtu vrh, a onda su došli Porto, Island, Atlanta, Portugal, Atena, Tunis… Za sve su krive „Sportske novosti“ – Bibi, Tajron, Reno, Nik, Andro, Neven, Žile, Iđoš, Janko... Sportske novosti… Čuo sam „penzionera“ Nevenka neki dan kako nas hvali, nemoran i u „penziji“ … Ali zadržimo se mi na rukometu, jer bit će SN i 100 godina… Bude li sporta. Velika obitelj.
Dakle, rukomet – drugi dio. Prije deset godina smo u Tunisu igrali jedan drugi finale SP. Protivnik nam je bila Španjolska koju smo u skupini pobijedili, ali u finalu joj nismo bili ni blizu. Bilo je to samo šest mjeseci nakon olimpijskog zlata u Ateni kada su nam mnogi predviđali „da to nećemo izdržati“. A izdržali smo osim finale u kojem je Španjolska otišla do svog prvog svjetskog zlata, baš kao i Francuska na Islandu kada se možda i nije nadala, kao i Hrvatska u Portugalu kada se možda i nije nadala… Pobjeđuju pobjednici, a ne favoriti. Tu smo malo popustili u gradivu i fali nam, a taj Tunis pamtit ćemo kao najposebnije i najvrijednije srebro koje smo ikad osvojili, srebro s kojim smo u kontinuitetu trajali, ali tada umjesto da se strpimo nismo izdržali, postali smo favoriti sami sebi i sve što nas je stvaralo polako se počelo trošiti… Finale SP nismo vidjeli od 2009. kada smo bili domaćini… Da je barem bilo u Kataru, imali bismo još jednu obljetnicu nekada...
„Ustanite Podravci“
A tih obljetnica kod nas doista ne fali. Evo, baš ovih dana Podravka je najavila da će se prisjetiti sezone u kojoj je u pitomu Podravinu stigao naslov europskih prvakinja. '96 je u maloj školskoj dvorani pao veliki Hypo Gunnara Prokopa za kojeg su svi mislili da je nedodirljiv. To je bilo vrijeme koje se možda u tom malog gradu više nikada vratiti neće, makar bismo voljeli da bude drugačije. No, sve ono što je krasilo te dane danas je na periferiji. Prvo, bili su najvažniji sport u gradu, makar su postojali i drugi. Drugo, mala loša dvorana nije bila prepreka stvaranja posebnog uspjeha, dapače. Treće, rukomet se nije igrao na sudovima, nego u dvorani. Četvrto, firma po kojoj ih pozna cijeli svijet disala je za svoj klub, simbol kraja jednako kao naiva koja ih je toliko puta obilježila s Hlebinama. Ali, neka je, jer i to su oni, Podravci kakve znamo i poštujemo, da ne kažem volimo… Volio bih vidjeti sve opet na jednom mjestu, ali bojim se da je to danas nemoguće i da se neće dogoditi, što neće umanjiti moju želju da kao i mnogo puta poslije odem u Koprivnicu i naklonim se veličanstvenom uspjehu koji su domaći ljudi tada ostvarili, pokazavši da imaju snage, da znaju, da mogu, ako se poštuju, ako se zna tko je Zvonko, tko Bepo, tko Krešo, tko Bolto, tko Marjan, tko Ana, tko Snježa, tko Boška, tko Vlatka, tko Bojan, tko Josef, tko Ivo, tko Ivica, tko Mirko, tko Štef... Svi na jednom mjestu kao '96 (naravno, koga još ima) to bi bio uspjeh jednak europskom naslovu, dokaz nepobjedivog duha koji se nikad poslije nije vratio u Koprivnicu. Makar ne sjeli za isti stol, jer stol je samo privilegija i ništa više. U konačnici da nije bilo '96 zbog čega bi se sutra okupili… A i nismo baš sjedili previše tada za stolom, plesalo se i pjevalo – uglavnom. Čak i bez 'podravske' putovnice' koju mi danas više „nemreju zeti“. I igralo, najbolji rukomet u Europi do usklika 'Ustanite Podravci'. Od srca im želim stara dobra vremena… I ne samo njima. Samo čekam nekog tko je u stanju reći „treba iti dale“.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,Muzejska postavkaIdeja - prošlost na jednom mjestuI još mi nešto pade na pamet. Koprivnica i Bjelovar dva mala grada na sjeveru Hrvatske, dva rukometna pojma, branda koji još nisu iskorišteni kako bi trebali i mogli biti. Oba su svojedobno igrala finala Kupa prvaka i bili na europskom tronu. U oba ta grada danas žive i šetaju legende koje su obilježile puno više od jednog vremena kada se pobjeđivalo. Djeca to trebaju znati…Iz današnje perspektive takvi se uspjesi čine nemogućim. Zamislite Bjelovar i Podravka prvaci Europe. A imali smo i Zagreb i Lokomotivu i Osijek i Dalmu i Trešnjevku i Metković i kada vidim da se masovno otvaraju muzeji, vidim i šansu da se rukomet u to uključi na svoj poseban način. Ali ne vidim još uvijek rukometni dom koji bi bio savršeno mjesto za tako nešto. I nadam se da će se i to dogoditi kao kruna jedne velike posebne priče od koje se uči biti bolji. I graditi, novo.,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,Kristalna velika četvorkaSEHA ide dalje26. kolovoza u 18.00 sati Tatran Prešov i Borac, starosjedioci, otvorit će petu sezonu regionalne SEHA lige rukometaša. Ove godine imat će predznak Gazprom i imat će 10 klubova, od kojih je osam lanjskih i dva nova – Zomimak iz Strumice i Spartak iz Subotice. Oni neće previše kvalitetom utjecati na ligu, ali će liga bez obzira na to biti jača nego u prethodne četiri sezone. Imat će Tatran, Borac, Nexe i Vojvodinu spremne iznenaditi svakoga i veliku četvorku koja bi kvalitetom trebala biti nedodirljiva – Veszprem, Vardar i Meškov puno jači nego lani, te Zagreb koji ustraje na svom putu stvaranja za koji se opredijelio prije tri godine. To su ključne stvari oko kojih će se vrtjeti priča u kojoj naslov brani Veszprem, u kojoj igra sedam sudionika Lige prvaka, u kojoj su tri kluba koja su lani bili među osam u Europi, a Veszprem čak i finalist Lige prvaka.,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
PRENOSIMO Sportske novisti, piše Dražen Pinević, foto Ivan Čičin Mašansker
