Glavni tajnik HOO mr. sc. Siniša Krajač dao je intervju jedinom hrvatskom sportskom dnevniku - Sportskim novostima. Glavnom uredniku SN-a Robertu Šoli otkrio je glavne izazove s kojima će se HOO i on osobno suočiti u njegovu aktualnom mandatu prvog operativca krovne sportske udruge.
Demografiju kao gorući nacionalni problem apostrofirao je kao potencijalno veliki problem za budućnost hrvatskog sporta, jer "sve je manja baza iz koje crpimo sportske talente". U tom kontekstu spomenuo je i važnost stalnog ulaganja u sport, posebno u sport na lokalnoj razini "otkud sve i počinje", odnosno - otkud nam u velikoj mjeri i dolaze budući vrhunski sportaši. S puno strasti govorio je o kolektivnim sportovima, ali je istaknuo i da smo sportska nacija s velikim ostvarenjima u individualnim sportovima.
Olimpijske igre (23. srpnja - 8. kolovoza) neizostavna su tema u trenucima dok prema Tokiju svakodnevno odlaze hrvatske sportašice i sportaši. Uz naglašenu želju da svi naši predstavnici tijekom Igara ostanu zdravi, glavni tajnik HOO-a izrekao je i procjenu broja osvojenih olimpijskih medalja, a njegov optimizam kreće se u rasponu od pet do sedam odličja.
DONOSIMO CJELOVIT SADRŽAJ INTERVJUA:
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Siniša Krajač Glavni tajnik HOO-a s puno optimizma gleda prema Tokiju iako će nas tamo predstavljati nešto manji broj sportaša
Idemo po 5 do 7 medalja: Alarmi su u sportu upaljeni, ali stanje nije tragično, u maloj bazi sportsko aktivnog stanovništva nemamo pravo ispustiti niti jedno talentirano dijete - piše Robert Šola, glavni urednik SN.
Veliki dio hrvatskih sportaša već je Tokiju, a ostali će za njima jako brzo. U nekim ne tako davnim vremenima sve bi prštalo od sreće, ponosa, očekivanja... Nažalost, u današnjem korona vremenu odlazak sportaša protekao je tiše nego ikada. I u nikad većoj neizvjesnosti. Svi mole Boga da po dolasku imaju negativan test, ali i da nitko u avionu nije pozitivan.
- Jedan pozitivan čovjek u avionu može nekom sportašu značiti i oproštaj sa svim što je godinama radio i pripremao kako bi u Tokiju bio na vrhuncu svoje karijere. Nažalost, to se ne može promijeniti, Japanci imaju svoj pristup svemu što ima veze s COVID-om - kaže nam u uvodu u razgovor Siniša Krajač, glavni tajnik HOO-a, koji je sad već puna dva mjeseca u toj fotelji.
Gospodine Krajač, imamo na Igrama najmanji broj sportaša još od Barcelone, trebamo li zbog toga biti jako zabrinuti ili je to samo splet određenih okolnosti?
- Rekao bih i jedno i drugo. Ono što nas treba brinuti, što sam i naglasio u svojim prvim intervjuima nakon što sam došao na poziciju glavnog tajnika, jest činjenica da nam je sport u padu i da postoji realna opasnost da taj pad dobije vertikalniji smjer od ovog kojeg imamo danas. Ne zato što ne radimo dobro, ili što nas nije briga za sport, nego i zato što imamo evidentnu nestašicu trenera, kao i mladih ljudi koji se bave sportom. Moramo svi biti svjesni da u ovom trenutku u državi živi tek oko 400.000 mladih ljudi između 12 i 19 godina. To je jako mala baza, a iz nje moramo izvlačiti buduće olimpijske pobjednike, medaljaše, sudionike. U tako maloj bazi skoro pa nemamo pravo ispustiti niti jedno talentirano dijete, što znači da svoj djeci moramo omogućiti optimalne uvjete za bavljenje sportom. Naravno da i kao država moramo raditi na demografiji društva, jer trend nikako nije dobar.
Problemom demografije država se bavi već godinama, nažalost neuspješno, ali i briga o sportu ni izbliza nije dobra. Stoga "samo" 59 sportaša na Igrama donose i veliku zabrinutost za sobom?
- Nemojmo biti tko strogi. Rukometaši su bili sekundu ili dvije od Igara, da su oni u Tokiju, već bi brojke bile slične onima iz Rija. A složit ćemo se da je rukometašima po svemu mjesto na Igrama, pustimo sad jednu loptu koja će ući u gol ili ne. Žao mi je i zbog košarkaša, stalno se nadamo da će se košarka podići i vratiti tamo gdje joj je mjesto. No, svjestan sam problema koje imamo u sportu, rekao bih da alarm za uzbunu već gori, ali i da nema tragedije. I ovaj broj sportaša koji su izborili Tokio je respektabilan, te ima visoku kvalitetu.
Moramo se još malo zadržati na loptačkim sportovima, jer oni nam donose masovnost, najviše emocija, ponosa... A loptački sportovi opasno tonu te samo jedna reprezentacija u Tokiju po nama je ipak posljedica skoro pa neodrživog stanja u velikoj većini klubova?
- Istina, stanje u kolektivnim, loptačkim sportovima nije idealno. Klubovi žive jako teško, previše ih je na rubu egzistencije. Sustav financiranja nije definiran, nemamo ni infrastrukturu, poglavito u nogometu. Nemamo ili imamo premalo kampova za odgoj sportaša, koji su vjerojatno ključni za sportski odgoj djece. A imamo i puno trenera koji nisu plaćeni, ili su jako slabo plaćeni. Sve su to pitanja koja se moraju riješiti.
Koliko HOO može pomoći u rješavanju takvih pitanja?
- Mi smo specifični sami po sebi, jer imamo jako širok spektar djelovanja. Vrhunski sport, sport na lokalnoj razini i rekreacija, to su naše tri osnovne djelatnosti. Sportaši se međutim stvaraju na lokalnoj razini, to je svima u sportu jasno. I mi smo kao HOO toga odavno svjesni. Rekao bih da je i država toga svjesna. Ministarstvo turizma i sporta povećalo je izdvajanja za lokalni sport. I država i HOO potiču lokalne zajednice da više ulažu u sport, radimo na toj sinergiji bez koje rezultata ne može biti. Djelujemo maksimalno na tome da u lokalne zajednice vratimo ili oživimo sportove koji su u njihovoj sredini bili specifični, u kojima su imali vrhunske rezultate. Vremena se mijenjaju, ali ta tradicija u lokalnim sredinama i dalje je snažna i uvjeren sam da se može puno toga napraviti i vratiti na staro, pa čak i na bolje.
S puno strasti pričao je Siniša Krajač o kolektivnim sportovima, da bi se u jednom trenutku okrenuo individualnim sportovima.
- Individualne sportove nikako ne bih stavljao u drugi red, u njima smo se jako digli, postavili zdrave temelje, oni nam donose medalje, ali i djecu koja uživaju baveći se tim sportovima. Judo je sjajno vođen, karate i taekwondo također, a ima još pregršt dobrih primjera.
Naravno da nitko ni ne pomišlja podcijeniti individualni sport na bilo koji način, ali to ne mijenja činjenicu da su nam loptački sportovi praktički na izdisaju. A oni nam donose masovnost, najviše radosti i sve što smo već spomenuli. Jedna Poljska ili nama još bliža Mađarska to su davno prepoznali i rezultati kojima svjedoče su fantastični. U nekoliko godina klubovi u loptačkim sportovima napravili su golemi iskorak. No, država je stala iza njih, pronašla je model, pronašla je način da sustav bude taj koji će klubove gurati na pravu stranu?
- Slažem se da klubovima svi zajedno moramo pomoći, jako smo svjesni toga da im samo konkretne, strateške mjere, odnosno kvalitetan sustav mogu pomoći. No, vrlo je teško pričati o tome u jednom razgovoru, treba osmisliti strateški model u kojem će država biti nositelj, a HOO jedan od onih koji će aktivno sudjelovati u traženju pravog modela za klubove. Moramo svakako odrediti koje sportove želimo, na koji način želimo vrednovati klubove. Ne mogu svi biti u istom košu, previše ih je. Ovo što sada radimo na razini HOO-a je po nama dobro, mi vrednujemo saveze po rezultatima, brojnosti, članstvu... Kako god, bez klubova nećemo imati reprezentacije, nećemo imati ni masovno bavljenje djece sportom... Bez momčadskog sporta previše će se toga urušiti.
Nažalost, u državi postoji dio onih koji tvrde da je ulaganje u sport bacanje novca?
- Ulaganje u sport ne može biti bačen novac, može biti samo odlično uložen novac. Sport doprinosi društvu i općem dobru sigurno daleko više nego što u njega ulažemo. To se može dokazati kroz mnoge parametre. Mi evidentno padamo po brojnim pitanjima zdravlja. Imamo prevelik postotak pretile i neaktivne djece, što je valjda najopasnija i najtužnija stvar za svaku naciju i njezino zdravlje. Nemamo dovoljno tjelesnog u školama, neke nemaju ni dvorane. I to je nešto što se ne može riješiti preko noći, ali mora se početi rješavati. I to sustavno. Uložimo u sport, jer nema većeg ulaganja u zdravlje. To moramo kao država shvatiti. Sport donosi i brojne ekonomske privilegije. S utakmicama dolaze sportaši, gledatelji, inozemni klubovi dolaze i na pripreme... Da ne ponavljamo kako su sportaši naši najveći ambasadori u svijetu, a znamo da jesu.
Ispričao je glavni tajnik i jedan zgodan detalj.
- Nazvao me prije nekog vremena policajac iz jednog slavonskog sela. Pa ispričao kako djeca u školi nemaju baš ništa, ali ništa za bavljenje sportom. Došli smo s kombijem prepunim strunjača, lopti, sportskih rekvizita, dresova, trenirki... Djeca su bila oduševljena, toliko nevjerojatno radosna, užitak je bio gledati koliko vole sport i uživaju u njemu. Stoga je nekakav minimum od svih nas u državi da djeci omogućimo radost koju sport donosi, a onima najboljima uvjete u kojima će moći izrasti u vrhunskog sportaša.
Da se vratimo Igrama. Koliko medalja očekujete?
- Pet do sedam. Ne bih želio imenovati koje su to medalje, ne želim nikome stvarati pritisak. U Tokiju će uvjeti za sportaše doista biti izvanredni, daleko drugačiji od onih na koje su navikli. Takvi uvjeti zahtijevat će brzu prilagodbu, a naši su sportaši takvi da u najtežim trenucima naprave najbolje, da iznenade kad se to najmanje očekuje. Imamo talent prilagodbe rekao bih možda i najbolji u svijetu, jer smo takav narod, jer smo majstori improvizacije. Naši sportaši znaju što ih čeka. Amerikanci su po dolasku šest sati čekali na aerodromu da ih puste. Naši pak 40 sati nisu spavali, osim nešto malo u avionu. A kad sletiš kreću problemi, čekanja, testiranja, neizvjesnost, popunjene ili nepopunjene aplikacije...
I na kraju svega prazne tribine?
- Sport se igra i zbog gledatelja no u ovom trenutku zdravlje treba biti prioritet. Igre uvijek imaju posebno ozračje u selu, u gradu domaćinu, u neopisivoj atmosferi koja vlada u dvoranama i na stadionima. Sad toga nema... No, Igre će se održati, sport se neće predati.
- Sport se igra i zbog gledatelja no u ovom trenutku zdravlje treba biti prioritet. Igre uvijek imaju posebno ozračje u selu, u gradu domaćinu, u neopisivoj atmosferi koja vlada u dvoranama i na stadionima. Sad toga nema... No, Igre će se održati, sport se neće predati.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------