POGLED IZ PRAVOG KUTA Univerzijada 1987.

Univerzijadu smatram svojim velikim djelom o kojemu danas mnogi svjedoče onako kako im se učini, ali ne i kako je bilo – piše Željko Mataja, član HZSN-a.

 

Ovih se dana (srpnja 2017) Mirko Novosel, u nekom inrtevjuu u Sportskim novostima govoreći o Univerzijadi, prisjeća i veli: kako misli, da je Željko Mataja dao ideju o Univerzijadi. Ideja je definitivno moja, a nastala okolnostima kad je Split održao Mediteranske igre, a Sarajevo dobilo domaćinstvo za Zimske olimpijske igre. U tom trenutku Sarajevo je imalo „završene“ samo planine. Shvatio sam da Zagreb, u takvoj konkurenciji, ima jedinu mogućnost za Univerzijadu. 

 

PROMEMORIJA O KANDIDATURI

 

Kao sportski birokrat Saveza za fizičku kulturu Zagreba osmislio sam promemoriju o Zagrebu kao kandidatu za domaćinstvo s referencijama grada koji slavi 300-tu obljetnicu sveučilišta i 200-tu obljetnicu streljaštva. Ideja se fermentirala, a onda je jednog petka 1982. stigao teleks na adresu Žarka Radoša, tad predsjednika Zagrebačkog sportskog saveza, zaposlenog u tvornici „Rade Končar“ da gospoda: generalni tajnik FISU Campana i tehnički direktor Scarpiello slijeću na Pleso oko 17 sati kako bi se upoznali sa sadržajima domaćina kandidature. Svojim osobnim autom dočekao sam goste koji su sletjeli spomenutog petka na aerodrom Pleso. 

 

Datum sam zaboravio, ali pamtim da je u tom tjednu 1982. godine Dinamo igrao nogometnu utakmicu protiv Vojvodine i općenito bila je to godina kad su svi zagrebački momčadski sportovi muške i ženske konkurencije postali prvaci SFRJ, a Ćiro Blažević legenda hrvatskog sporta. 

 

Gospodu sam na 17 katu, tek otvorenog, hotela Intercontinental, upoznao s Mirkom Novoselom; on tad  nije znao ni sportove Univerzijade. Naravno, da je u nastavku Novosel, uz brojne druge osobe,  odigrao bitnu ulogu jer je bio ime koje je svojim populizmom otvaralo sva vrata medijskog, političkog i društvenog miljea. Privatno, to pouzdano znam, Mirku Novoselu bilo je najvažnije da uz projekt Univerzijade izgradi toranj (danas Agrokor) u kojem će Cibona biti visoko situirana i privilegirana. 

 

VESLANJE – FAKULTATIVNI SPORT

 

Malo danas tko zna pojedinosti, a gotovo nitko da je veslanje kao fakultativni sport predložio danas pokojni Miljenko Finderle, inače  tad član međunarodne veslačke federacije i znalac više jezika, koji je bio pomoć u tumačenju zagrebačke sportske infrastrukture koju smo obilazili s delegatima FISU. Evo tako je Jarun, rekao bih sretnom okolnosti postao neupitna vrijednost te priredbe koja je oplemenila grad i od jedne šljunčare postala sportska pa i urbana cjelina grada. 

 

Svima koji bi se temeljito upoznali s nastankom te velike priredbe nudim osvrt naveden u zagradi priloga. (Vidi Povijest sporta, godina 26, broj 106, rujan 1996. Str.65 i broj 107, str.59). 

 

JARUN - NEUPITNA VRIJEDNOST

 

Naime, gosti su bili oduševljeni prijedlogom da veslanje postane fakultativni sport. Možda uvjereni da je projekt jarunskog jezera preveliki zalogaj za organizatora koji neće biti lako ostvaren doslovce su ucijenili budućeg domaćina riječima: ako ostvarite regatnu stazu na Jarunu (na šljunčari) i uvrstite veslanje kao fakultativni sport dobit ćete domaćinstvo. 

 

Naravno, da je bilo i drugih brojnih poteškoća koje nisu bitne za ovaj prikaz, ali budite sigurni da je umjetno jezero Jarun jedan od velikih dobitaka za grad koji je pobjegao od Save u podsljemensku zonu i puno vredniji, po mojem mišljenju, od svih obnovljenih i izgrađenih objekata, pa i same gradske infrastrukture koja je Univerzijadom dobila nekoliko pothodnika, uredila autobusni i željeznički kolodvor kao prvi dojam gostiju u susretu s gradom u koji dolaze, što sam posebno naveo u promomeriji koju sam osmislio za domaćinstvo Univerzijade. 

 

Nije to bilo slučajno. Naime kad sam u slobodno vrijeme goste upoznavao sa Zagrebom izbor je bio skroman. Odveo sam ih na Gornji grad gdje su vidjeli uvijek atraktivnu crkvu Sv. Marka, zatim smo se preko Tkalčićeve spustili do tržnice Dolac i kroz nju se probili do katedrale. Da nije bilo Mirogoja moj bi izbor kao vodiča bi iscrpljen. U to vrijeme najbolji domaćin bio je kad bi nakon spomenutog obilaska Zagreba nahranio goste, napio ih i što prije otpremio doma.

 

PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN